0

Analiza na osnovu finansijskih izvještaja

U sklopu poslovne analize provodi se analiza finansijskih izvještaja pomoću koje se podaci iz finansijskih izvještaja pretvaraju u informacije relevantne za upravljanje, odnosno planiranje i odlučivanje. Temeljni finansijski izvještaji su račun bilans stanja, bilans uspjeha i izvještaj o novčanim tokovima, a najvažnije tehnike kojima se provodi njihova analiza su horizontalna i vertikalna analiza, te analiza pomoću finansijskih omjera. Horizontalnom analizom utvrđuju se tendencije kretanja finansijskih pozicija, a vertikalna analiza ukazuje na promjene u strukturi finansijskih izvještaja. Finansijskim omjerima prati se kretanje profitabilnosti i aktivnosti poslovanja, te likvidnosti i zaduženosti preduzeća. Na temelju dobivenih rezultata i informacija, menadžment preduzeća može donositi kvalitetnije odluke koje trebaju doprinijeti povećanju uspješnosti i sigurnosti poslovanja.

U savremenom poslovanju, analiza finansijskih izvještaja igra značajnu ulogu sa aspekta različitih subjekata. Vlasnici, investitori, kreditori ili čak i kupci – svi su zainteresovani za podatke o poslovnom partneru do kojih mogu doći. Međutim, sami podaci za sebe ne govore mnogo i najčešće ne znače ništa. Tek kada se podaci iz finansijskih izvještaja obrade i postanu korisne informacije, oni dobijaju značajnu ulogu u donošenju odluka. Analiza finansijskih izvještaja danas ima dodatni značaj zbog činjenice da su korisnici najčešće zatrpani velikim obimom informacija, koje mogu biti tačne, ali i netačne, pa je veoma bitno služiti se informacijama dobijenim iz zvaničnih dokumenata kompanije.

Među prvim studijama koje su identifikovale problematiku vezanu za razliku između vrijednosti finansijskih koeficijenata neuspješnih i uspješnih  preduzeća bile su studije Ramsera i Fostera iz 1931. godine kad su analizirali jedanaest omjera iz 173 preduzeća s ciljem predviđanja poslovnih teškoća, zatim iste godine Paul Fitzpatrick u radu u kojem je promatrao tri do pet godina unazad trendove trinaest omjera za dvadeset preduzeća s teškoćama, a potom ih je sljedeće godine usporedio s devetnaest preduzeća bez teškoća, potom studija Charlesa Merwina iz 1942. godine kada je objavio prvu rafiniranu i usavršenu studiju predviđanja poslovnih poteškoća upotrebom omjera i ona je do Beaverovog istraživanja započetog 1965. god. bila unatoč godinama najbolja studija sposobnosti predviđanja poslovnih poteškoća korištenjem finansijskih omjera, i  čiji su rezultati još uvijek uvjerljivi. William Beaver 1966. godine objavljuje rad u kojem  prvi puta koristi naučnu metodologiju u proučavanju omjera u svrhu predviđanja poslovanja u budućnosti (Vukoja, 2012).

Upravljanje poslovanjem i razvoj u pravom smjeru uslov su za uspješno poslovanje preduzeća i njegov opstanak na tržištu. U skladu s tim, bitno je naglasiti značaj analize poslovanja preduzeća koja pruža informacije neophodne za kvalitetno upravljanje. Analiza poslovanja kao sveobuhvatna analiza pruža sve relevantne podatke i informacije, bilo da je riječ o vrijednosnim ili količinskim podacima i informacijama. Suprotno tome, analiza finansijskih izvještaja, kao integralni dio poslovne analize, obuhvata samo vrijednosne (novčane) informacije, te se naziva još i finansijskom analizom (Žager i sur. 1999).

Analiza finansijskih izvještaja može se opisati kao proces primjene različitih analitičkih sredstava i tehnika pomoću kojih se podaci iz finansijskih izvještaja pretvaraju u upotrebljive informacije relevantne za upravljanje. Analiza finansijskih izvještaja teži i ka pogledu u budućnost i naglašavanju onih aspekata poslovanja koji su kritični za preživljavanje, a to su, prije svega, sigurnost i uspješnost (efikasnost) poslovanja.

Piljić (2012) napominje kako je zadatak analize finansijskih izvještaja ispitati i utvrditi:

  • kakva je finansijska ravnoteža između zadataka i sredstava,
  • dinamiku i strukturu ukupno angažiranih stalnih i obrtnih sredstava,
  • iznos izgubljenih sredstava,
  • dinamiku i strukturu izvora sredstava,
  • pokrivenost stalnih sredstava i stalnih zaliha trajnim izvorima,
  • kakva je dugotrajna i kratkotrajna finansijska ravnoteža,
  • usklađenost između stepena likvidnosti aktive i stepena ročnosti pasive,
  • kakva je ravnoteža na relaciji prihodi – rashodi – finansijski rezultat, i
  • kakav je položaj u odnosu na konkurenciju i prosjek grane.

 

Uobičajena analitička sredstva i postupci koji se koriste u analizi finansijskih izvještaja jesu:

  • komparativni finansijski izvještaju koji omogućavaju uočavanje promjena tokom vremena (više obračunskih perioda) te uočavanje tendencija promjena s pomoću serije indeksa,
  • strukturni finansijski izvještaji koji omogućavaju uvid u strukturu,
  • analiza s pomoću pokazatelja,
  • specijalizirane analize (Žager i sur. 1999).

Analiza finansijskih izvještaja fokurisa se isključivo na kvantiativne finansijske informacije i stoga se naziva još i finansijskom analizom. Ona teži gledanju u budućnost i naglašavanju najkritičnijh aspekta poslovanja, odnosno, opstanka poreduzeća, a to su sigurnosti uspješnost poslovanja.

Finansijski izvještaji su, moglo bi se reći, takozvana „lična karta“ svakog preduzeća. Koliko preduzeće ima imovine i koja je njena vrijednost? Kako je raspodijeljena između materijalne i nematerijalne? Koliki je dug preduzeća i iz kojih se sve izvora finansira? Kolika je dobit preduzeća i je li preduzeće sposobno podmirivati svoje obaveze? Sve su to samo neka od pitanja na koja nam finansijski izvještaji daju odgovor, a koja su važna za različite korisnike.

Svrha finansijskih izvještaja je prikazati sve relevantne informacije o ključnim faktorima poslovanja nekog preduzeća. Temeljna finansijska izvješća moraju pružiti istinit, fer, pouzdan i nepristran pregled imovine, obaveza, kapitala, promjena finansijskog položaja preduzeća, dobitka ili gubitka. Također, finansijski izvještaji prikazuju rezultate uprava i njihovu odgovornost za resurse koji su im povjereni. Oni su pokazatelj uspješnosti preduzeća i kao takvi podloga za donošenje različitih odluka, kako internih korisnika (menadžera), tako i eksternih korisnika (investitori, kreditori, dobavljači, kupci…) koji pomoću odgovarajućih tehnika i postupaka analize finansijskih izvještaja dolaze do važnih informacija. Preko tih informacija dolaze do odgovora, npr. isplati li se potencijalnim ulagačima kupiti dionice, trebaju li postojeći ulagači prodati dionice, koliko je kreditorima rizično dati kredit preduzetniku, kolika je vjerovatnost naplativosti potraživanja od tog preduzetnika i mnoga druga.

Finansijsko izvještavanje u FBiH regulisano je Zakonom o računovodstvu i reviziji FBiH, Međunarodnim računovodstvenim standardima, međunarodnim standardima finansijskog izvještavanja, kao i mnogim drugim podzakonskim aktima koje u većini slučajeva donosi Ministarstvo finansija FBiH. Finansijske izvještaje sastavljaju i prezentuju vanjskim korisnicima sva pravna lica širom svijeta.

 

Predmet izvještavanja i podnosioci (obveznici)

 

Iako finansijski izvještaji mogu izgledati slični u mnogim zemljama, ipak postoje razlike koje su vjerovatno uzrokovane različitim društvenim, nacionalnim, ekonomskim i zakonskim okolnostima. Te različite okolnosti dovele su do upotrebe različitih definicija elemenata finansijskih izvještaja, npr. definicije sredstava, obaveza, kapitala, prihoda i rashoda. One su također uzrokovale upotrebu različitih kriterija za priznavanje stavki u finansijskim izvještajima, kao i davanje prednosti različitim osnovama za mjerenje. Odbor za Međunarodne računovodstvene standarde (IASC) obavezao se da će smanjiti ove razlike nastojeći harmonizirati regulativu, računovodstvene standarde i postupke u svezi sa sastavljanjem i prezentacijom finansijskih izvještaja. Gotovo svi korisnici finansijskih izvještaja donose ekonomske odluke, npr:

  1. odlučuju kada kupiti, držati ili prodati dionice (uloge, udjele);
  2. procjenjuju rad i odgovornost menadžmenta;
  3. procjenjuju sposobnost subjekta da svoje obaveze izmiruje na vrijeme;
  4. procjenjuju sigurnost za pozajmljene iznose pravnom licu;
  5. određuju poresku politiku;
  6. određuju dobit koja se može raspodijeliti vlasnicima;
  7. sastavljaju i koriste statistiku na državnom nivou…

 

Međutim, države mogu posebno navesti različite ili dodatne zahtjeve za svoje vlastite potrebe, ali ti zahtjevi ne bi smjeli uticati na finansijske izvještaje objavljene za primjenu drugim korisnicima, osim ako oni također udovoljavaju i potrebama tih drugih korisnika. Finansijski izvještaji najčešće se sastavljaju u skladu s računovodstvenim modelom koji se temelji na nadoknadivim historijskim troškovima i prema konceptu očuvanja nominalnog finansijskog kapitala.

Finansijski izvještaji opšte namjene prema Zakonu o računovodstvu i reviziji  (Službene novine FBiH br. 83/09) sastavljaju se dva puta godišnje (polugodišnje izvještaje će sastavljati samo pravna lica koja su klasifikovana kao kao velika ili srednja) i namijenjeni su uobičajenim potrebama širokog kruga korisnika informacija. Neki od tih korisnika mogu zahtijevati i imaju pravo dobiti dodatne informacije, uz one sadržane u finansijskim izvještajima. Međutim, mnogi se korisnici ipak moraju osloniti na finansijske izvještaje kao svoj glavni izvor finansijskih informacija i zbog toga takve finansijske izvještaje treba sastaviti i prezentirati imajući u vidu njihove potrebe.

 

Okvir za prezentaciju finansijskih izvještaja

 

Okvir za prezentaciju finansijskih izvještaja koji je sastavni dio MRS i MSFI utvrđuje temeljne koncepte na kojima počiva sastavljanje i prezentiranje finansijskih izvještaja za vanjske korisnike. Svrha mu je da pomaže u harmonizaciji računovodstvene regulative, razvoju budućih i razmatranju postojećih Međunarodnih računovodstvenih standarda. Osim toga svojevrstan je pravac kreatorima nacionalnih standarda finansijskog izvještavanja, kojih u FBiH nažalost još nema, i sastavljačima (obveznicima) finansijskih izvještaja u primjeni Međunarodnih računovodstvenih standarda. Također nezaobilazan su kriterij po kojima revizori formiranju mišljenja o tome jesu li i u kojoj mjeri finansijski izvještaji izrađeni u skladu s Međunarodnim računovodstvenim standardima. Treba napomenuti da se Okvir bavi finansijskim izvještajima opšte namjene uključujući i konsolidovane finansijske izvještaje. Takvi finansijski izvještaji (obrađuje ih MRS 1) sastavljaju se i prezentuju najmanje jednom godišnje i namijenjeni su potrebama širokog kruga korisnika. Finansijski izvještaji za posebne namjene mogu biti npr. prospekti za javni upis dionica koji su mamijenjeni potencijalnim investitorima, poreski bilansi koji se dostavljaju Poreskoj upravi i slično.

 

Finansijski izvještaji

 

Finansijski izvještaji najčešće se sastavljaju u skladu s računovodstvenim modelom koji se temelji na nadoknadivim historijskim troškovima i prema konceptu očuvanja nominalnog finansijskog kapitala.

Cjelovit skup finansijskih izvještaja bi trebao uključivati:

  • izvještaj o finansijskom položaju na kraju razdoblja
  • izvještaj o sveobuhvatnoj dobiti razdoblja,
  • izvještaj o promjenama kapitala tokom razdobla,
  • izvještaj o novčanim tokovima tokom razdoblja,
  • bilješke, koje obuhvataju sažetak važnih računovodstvenih politika i druga objašnjenja, i
  • izvještaj o finansijskom položaju na početku najranijeg uporednog razdoblja ako subjekt neku računovodstvenu politiku primjenjuje retroaktivno, ili ako retroaktivno prepravlja stavke u svojim finansijskim izvještajima.

Subjekti mogu spomenute izvještaje nazvati drukčijim nazivima od onih koji su korišteni u ovom Standardu (MRS 1, tačka 10).

Spomenuti novi Zakon o računovodstvu i reviziji je dijelom iskoristio mogućnost da se dijelovi finansijskih izvještaja nazovu drugačijim imenima, pa tako ZRiR FBiH          navodi da „godišnje finansijske izvještaje čine:

  • Bilans stanja – izvještaj o finansijskom položaju na kraju perioda
  • Bilans uspjeha – izvještaj o ukupnom rezultatu za period
  • Izvještaj o gotovinskim tokovima
  • Izvještaj o promjenama na kapitalu
  • Bilješke uz finansijske izvještaje (Zakon o računovodstvu i reviziji, Sl. Novine FBiH 83/09, član 36).

 

MRS1 posebno naglašava da su svi dijelovi finansijskog izvještaja podjednako važni, i da ih prilikom prezentacije treba podjednako istaknuti (MRS 1, član 11). Ovo iz razloga što su svi ti dijelovi u uzajamnoj vezi i odražavaju različite aspekte istih transakcija ili drugih događaja. Iako svaki dio finansijskog izvještaja pruža informaciju koja se razlikuje od ostalih, niti jedan ne služi samo jednoj svrsi, niti pruža sve informacije koje korisnik treba.

 

Bilans stanja – izvještaj o finansijskom položaju na kraju perioda

 

Bilans stanja je temeljni finansijski izvještaj koji nam daje sistematski pregled sredstava (imovine), obaveza i kapitala na određeni dan. Sastoji se od dva dijela – aktiva i pasiva, koji sadrže tri osnovna elementa: sredstva, obveze i kapital, na osnovu kojih se utvrđuje finansijski položaj preduzeća. To se može prikazati računovodstvenom formulom:

 

AKTIVA = PASIVA, odnosno

SREDSTVA = IZVORI SREDSTAVA, odnosno

SREDSTVA = KAPITAL + OBAVEZE

 

Dakle, bilans stanja je dvostruki prikaz imovine preduzeća, posmatrane s dva različita aspekta: jednom se prikazuje što preduzeće ima (pojavni oblik), a drugi put odakle je to što preduzeće ima (porijeklo ili izvor tih sredstava). To upućuje i na nužnost postojanja vrijednosne jednakosti odnosno bilansne ravnoteže između aktive i pasive. U aktivi se prikazuju sredstva, a u pasivi izvori tih sredstava (Žager, 2017).

Bilans stanja – izvještaj o finansijskom položaju na kraju perioda spada u set osnovnih finansijskih izvještaja koja se obavezno sastavljaju na kraju godine, a moguće ih je sastavljat i češće, pritom je subjekt dužan da navede razlog korištenja kraćeg perioda i potrebno je objavit da iznosi u finansijskim izvještajima nisu u potpunosti uporedivi. Nakon sto se zadovolje osnovni uslovi prilikom sastavljanja finansijskih izvještaja, kao što su tačnost, uporedivost, pravovremenost, opreznost, razumljivost, itd, finansijski izvještaji trebaju pružiti informacije o finansijskom položaju, uspješnosti, novčanim tokovima širem krugu korisnika u cilju donošenja ekonomskih odluka.

Informacije koje treba prezentirat u bilansu stanja su sljedeće:

a) nekretnine, postrojenja i oprema;

b) ulaganja u nekretnine;

c) nematerijalna imovina;

d) finansijska imovina, bez iznosa iskazanih pod tačkama (e), (h) i (i);

e) ulaganja obračunata metodom udjela;

f) biološka imovina;

g) zalihe;

h) potraživanja od kupaca i ostala potraživanja;

i) novac i novčani ekvivalenti;

j) ukupna imovina razvrstana u portfelj namijenjen prodaji i imovina u sastavu grupe namijenjene otuđenju razvrstana u portfelj namijenjen prodaji u skladu sa MSFI-jem 5 – Dugotrajna imovina namijenjena prodaji i prestanak poslovanja;

k) obaveze prema dobavljačima i ostale obaveze;

l) rezervisanja;

m) finansijske obaveze, bez iznosa iskazanih pod tačkama (k) i (l);

n) tekuće porezne obaveze i sredstva, kako su definisani u MRS-u 12 – Porez na dobit;

o) odgođene porezne obaveze i odgođena porezna sredstva;

p) obaveze uključene u grupe za otuđenje i razvrstane u portfelj namijenjen prodaji u skladu sa MSFI-jem 5;

q) nekontrolirajući (manjinski) interesi iskazani u kapitalu; i

r) emitirani kapital i rezerve koji pripadaju vlasnicima matice.

 

Dakle MRS 1 ne propisuje neki poseban redoslijed iskazivanja navedenih stavki. Navedene stavke se razlikuju po svojoj prirodi i funkciji kako bi se mogle odvojeno prezentirati u bilansu stanja. Korištene nazive je također dozvoljeno i promjeniti u zavisnosti od vrste subjekta i njegovih transakcija, a sve s ciljem da se obezbjede relevevantne informacije na osnovu ovog finansijskog izvještaja.

Da li će dodatne stavke prezentirati odvojeno, subjekt prosuđuje na osnovu procjene:

  1. a) vrste i likvidnosti imovine;
  2. b) funkcije imovine u subjektu; i
  3. c) iznosa, prirode i vremena obaveza.

 

Prema međunarodnom računovodstvenom standardu 1 subjekt je dužan u svom izvještaju o finansijskom položaju odvojeno prikazati kratkoročna i dugoročna sredstva kao i kratkoročne i dugoročne obaveze. Međutim, subjekt također može navedene stavke prikazati na osnovu principa likvidnosti ukoliko će se na taj način obezbjediti kvalitetnije i relevantnije informacije. Razlikujemo princip rastuće i opadajuće likvidnosti. Također treba napomenut da subjekt može primjenjivat i mješoviti metod, neke stavke može iskazivati prema principu ročnosti, a neke prema principu likvidnosti. To je karakteristično za subjekte koji se bave sa većim brojem djelatnosti. Ako subjekt isporučuje robu i usluge s jasno prepoznatljivim poslovnim ciklusom, odvojeno klasificiranje kratkoročne i dugoročne imovine i obaveza u izvještaju o finansijskom položaju pruža korisne informacije za razlikovanje neto imovine koja neprekidno cirkuliše kao obrtni kapital od one koju subjekt koristi za dugoročno poslovanje.

 

Bilans uspjeha – izvještaj o ukupnom rezultatu za period

 

Zadatak bilansa uspjeha je da obračuna sve rashode i prihode u posmatranom obračunskom razdoblju i da iskaže ostvareni finansijski rezultat i njegovu raspodjelu koji se potom integriše u bilans stanja kao akumulirana (zadržana) dobit u pasivi u okviru pozicije kapitala ili kao akumulirani (preneseni) gubitak kao odbitna stavka kapitalu u pasivi bilansa stanja. Bilans uspjeha izvire iz bilansa stanja sa početkom poslovne godine i uvire u bilans stanja na kraju poslovne godine, što znači da predstavlja “izdvojeni i osamostaljeni dio bilansa stanja”, te ima strogo privremeni i namjenski karakter (Kapić, 2011).

Sadržaj bilansa uspjeha čine prihodi i rashodi pa tako i bruto rezultat ostvaren u toku razdoblja, odnosno između dva bilansna razdoblja (od 01. 01. tekuće godine do 31. 12. tekuće godine).

U skladu sa MRS 18 – prihodi, tačka 11, prihodi jesu iznos novca ili novčanih ekvivalenata koji je primljen ili se potražuje.

Prihodi najčešće nastaju od:

  • prodaje proizvoda,
  • pružanja usluga,
  • korištenjem sredstava pravne osobe od strane drugih, čime se ostvaruju prinosi od kamate, tantijema i dividendi (MRS 18 – prihodi, tačka 1).

Prihodi mogu nastati i od:

  • dobitaka koji udovoljavaju definiciji prihoda
  • povećanja sredstava,
  • podmirenja i otpisa obaveza.

Rashodi (expenses) prema Okviru obuhvataju:

  • rashode koji potiču iz redovnih aktivnosti pravne osobe i
  • gubitke koji udovoljavaju definiciji rashoda.

 

Rashodi koji proizlaze iz redovnih aktivnosti pravne osobe uključuju, naprimjer:

  • troškove za prodato,
  • plate

Rashodi se priznaju u bilansu uspjeha kada smanjenje ekonomskih koristi proizlazi iz:

  • smanjenja sredstava, ili
  • povećanja obaveza, a koje se može pouzdano izmjeriti (Okvir za sastavljanje i prezentovanje finansijskih izvještaja).

 

Gubici koji udovoljavaju definiciji rashoda uključuju (Okvir za sastavljanje i prezentovanje finansijskih izvještaja):

  • gubitke koji su proistekli iz katastrofa kao što su požar, poplava;
  • gubitke od prodaje dugotrajnih sredstava;
  • nerealizovane gubitke koji su proizašli, naprimjer, od učinaka porasta strane valute u vezi sa zaduživanjem pravne osobe u stranoj valuti.
  • Prva kategorija koja je povezana sa ostvarenim prihodima od prodaje dobara naziva se troškovi prodatih proizvoda ili poslovni rashodi.
  • Ti rashodi su troškovi proizvodnje gotovih proizvoda (proizvodni troškovi) sadržani u uskladištenim zalihama gotovih proizvoda. Ti troškovi prodatih proizvoda postaju rashodi u bilansu uspjeha, kada se dobra prodaju.
  • Druga kategorija rashoda ne zavisi od priznavanja prihoda, tj. od prodaje dobara, nego se odnosi na troškove funkcionisanja privrednog društva u nekom razdoblju u smislu troškova koji nastaju, osim troškova prodatih proizvoda.
  • To su opšti troškovi uprave, prodaje i administracije nekog razdoblja koji se ne mogu uključiti u troškove zaliha gotovih proizvoda koji se drže na skladištu.
  • Zbog toga se nazivaju vremenski troškovi, odnosno troškovi razdoblja ili rashodi razdoblja. Troškovi razdoblja postaju rashodi razdoblja u kojem su nastali, neovisno od priznavanja prihoda.
  • Bilans uspjeha treba fer prezentirati finansijsku uspješnost pravne osobe. Da bi se ispunio taj zadatak, bilans uspjeha mora zadovoljiti uvjete u skladu sa međunarodnim standardima finansijskog izvještavanja.
  • S tim u vezi, bilans uspjeha mora korisnicima pružiti razumljive, relevantne, pouzdane, uporedive i fer informacije (Kapić, 2011).

 

Izvještaj o gotovinskim tokovima

 

Informacije o novčanim tokovima subjekta pomažu korisnicima finansijskih izvještaja u pružanju osnove za ocjenjivanje mogućnosti subjekta da stvara novac i novčane ekvivalente, kao i potreba subjekta da koristi te novčane tokove. Osnovna svrha izvještaja o novčanim tokovima je osigurati informacije o novčanim primitcima i novčanim izdacima poslovnog subjekta tijekom računovodstvenog razdoblja.

Ovaj izvještaj o poslovanju preduzeća pokazuje kako preduzeće dobija i koristi svoje gotovinske izvore. Podaci od kojih se sastoji izvještaj o novčanim tokovima dolaze iz bilansa uspjeha i bilansa stanja.

Izvještaj o novčanim tokovima ima tri dijela:

  1. Tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti
  2. Tokovi gotovine iz investicione aktivnosti
  3. Tokovi gotovine iz finansijske aktivnosti

 

Jedna poslovna promjena može obuhvatiti novčane tokove koji se različito klasificiraju, npr. kada iznos otplate kredita sadrži i kamatu i glavnicu, kamata se može klasificirati kao poslovna aktivnost, a glavnica kao finansijska aktivnost.

Poslovne aktivnosti prema MRS 7

Poslovne aktivnosti su glavne aktivnosti koje stvaraju prihode poslovnih subjekata i druge aktivnosti, koje nisu investicione aktivnosti ili aktivnosti finansiranja. Iznos gotovinskih tokova koji nastaju iz poslovnih aktivnosti je ključni indikator obima do kojeg su operacije preduzeća proizvele dovoljno gotovinskih tokova da se isplate zajmovi, održi operativna sposobnost preduzeća, isplate dividende i učine nova ulaganja, bez korištenja vanjskih izvora finansiranja.

Primjeri novčanih tokova od poslovnih aktivnosti

  • novčani primici od prodaje roba i pružanja usluga;
  • novčani primici od tantijema, naknada, provizija i drugih prihoda;
  • novčane isplate dobavljačima dobara i usluga;
  • novčane isplate zaposlenima i za račun zaposlenih;
  • novčane isplate i novčani primici od osiguravajućeg društva za premije i odštetne zahtjeve, anuitete i drugih prava od polise osiguranja;
  • novčane isplate ili povrati poreza na dobit, osim ako se ne mogu posebno povezati s finansijskim i investicijskim aktivnostima;
  • novčani primici i isplate na osnovu ugovora zaključenih u cilju sklapanja poslova ili u trgovačke svrhe.

 

Investicione aktivnosti prema MRS 7

Investicione aktivnosti su sticanje i otuđivanje dugoročnih sredstava (imovine) i drugih investicija, koje ne spadaju u ekvivalente gotovine. Novčani tok od investicijskih aktivnosti obuhvaća primitke i izdatke koji proizlaze iz investiranja u dugotrajnu imovinu (nekretnine, postrojenja, oprema, investicije u dugoročne vrijednosne papire i sl.).

Primjeri novčanih tokova od investicijskih aktivnosti

  • novčane isplate za sticanje nekretnina, postrojenja i opreme, nematerijalne imovine i drugih stalnih sredstava;
  • novčani primici od prodaje nekretnina, postrojenja i opreme, nematerijalne imovine i drugih stalnih sredstava;
  • novčani izdaci za sticanje vlasničkih ili dužničkih instrumenata drugih subjekata i udjela u zajedničkim poduhvatima;
  • novčani primici od prodaje vlasničkih ili dužničkih instrumenata drugih subjekata i udjela u zajedničkim poduhvatima ;
  • novčani predujmovi i zajmovi dati drugima osobama ;
  • novčani primici od otplata predujmova i zajmova datih drugim osobama ;
  • novčane isplate po osnovu ugovora za futures-e, forward-e, opcije i swap-ove, osim kada se ti ugovori drže s namejerom da se njima trguje;
  • novčani primici po osnovu ugovora za futures-e, forward-e, opcije i swap-ove, osim kada se ti ugovori drže s namjerom da se njima trguje.

 

Finansijske aktivnosti prema MRS 7

Aktivnosti finansiranja su aktivnosti koje rezultiraju promjenama veličine i sastava kapitala i zaduživanja  poslovnih subjekata. Finansijske aktivnosti obuhvaćaju primitke i izdatke kao što su prikupljanje sredstava (emisija dionica, obveznica ili uzimanje kredita i sl.) ili povrat sredstava (otplata glavnice kredita ili otkup trezorskih dionica) i isplate dividendi.

Primjeri novčanih tokova koji nastaju finansijskim aktivnostima

  • primici od izdavanja dionica ili drugih vlasničkih instrumenata;
  • novčane isplate vlasnicima za sticanje ili otkup dionica subjekta;
  • novčani primici od izdavanja zadužnica, zajmova, pozajmica, obaveznica, hipoteka i drugih kratkoročnih ili dugoročnih posuđivanja;
  • novčane otplate posuđenih iznosa;
  • novčane otplate najmoprimca na ime smanjenja nepodmirene obaveze po osnovu finansijskog najma (lizinga).

 

Metode za sastavljanje izvještaja o novčanim tokovima

Poslovni subjekt treba izvijestiti o novčanim tokovima od poslovnih aktivnosti koristeći:

  1. direktnu metodu, prema kojoj se objavljuju glavne grupe bruto novčanih primitaka i bruto novčanih isplata;
  2. indirektnu metodu, prema kojoj se dobit ili gubitak usklađuje za efekte transakcija nenovčane prirode, sva razgraničenja ili obračunske iznose proteklih ili budućih poslovnih novčanih priliva ili odliva, te za stavke prihoda ili rashoda koje su vezane za investicijske ili finansijske novčane tokove.

 

Izvještaj o promjenama na kapitalu

 

Izvještaj o promjeni kapitala jedan je od temeljnih standardnih finansijskih izvještaja i njegovo je sastavljanje obvezno (MRS 1) za sva preduzeća. Njime se prikazuju sve promjene kapitala koje su se dogodile u obračunskom razdoblju. Ovim se izvještajem prikazuju ne samo promjene kapitala nastale ulogom vlasnika, zaradom (gubitkom) i povlačenjem, već i rezultat privrednih aktivnosti koje povećavaju ili smanjuju kapital. Podaci ovog izvještaja podižu kvalitetu informacija upućenih vlasnicima, ali i ostalim korisnicima.

MRS 1 Subjekt je dužan u izvještaju o promjenama kapitala iskazati:

  • ukupnu sveobuhvatnu dobit razdoblja, iskazujući odvojeno ukupne iznose raspodjeljive vlasnicima matice i vlasnicima nekontrolirajućih interesa
  • učinke retroaktivne primjene promjene računovodstvenih politika ili retroaktivnog prepravljanja iznosa priznatih u skladu s MRS-om 8 i
  • [brisano]
  • uskladu između knjigovodstvenog iznosa svake komponente glavnice na početku i na kraju razdoblja, uz odvojeno prikazivanje svake promjene proizašle iz:
  • dobiti ili gubitka
  • svake stavke ostale sveobuhvatne dobiti i
  • transakcija s vlasnicima u njihovom svojstvu vlasnika, uz odvojen prikaz uplata vlasnika i isplata vlasnicima po osnovi kapitala te promjena vlasničkih udjela u ovisnim društvima koje nemaju za posljedicu gubitak kontrole.

 

Subjekt je dužan, bilo izvještaju o promjenama kapitala ili u bilješkama, prezentirati iznos dividende koja je priznata za raspodjelu vlasnicima tokom razdoblja, kao i pripadajući iznos po dionici. Komponente kapitala mogu uključiti, primjerice, svaku klasu uplaćenog kapitala, ukupni iznos svake klase druge sveobuhvatne dobiti i zadržanu dobit. Promjene kapitala subjekta između početka i kraja izvještajnog razdoblja odražavaju povećanje ili smanjenje neto imovine tokom toga razdoblja. Osim promjena koje proizlaze iz transakcija s vlasnicima provedenim u svojstvu vlasnika (kao što su uplate kapitala, otkup vlastitih vlasničkih instrumenata i dividende) i transakcijskih troškova izravno povezanih s takvim transakcijama, ukupna promjena kapitala tokom razdoblja predstavlja ukupni iznos prihoda i rashoda, uključujući dobit i gubitke, ostvarenih aktivnostima subjekta u tom razdoblju.

MRS 8 zahtijeva retroaktivno usklađivanje za učinke promjena računovodstvenih politika, u mjeri u kojoj je to izvedivo, osim ako prijelazne odredbe nekog MSFI-ja ne nalažu drukčije. MRS 8 također zahtijeva retroaktivno prepravljanje radi ispravljanja pogrešaka, u mjeri u kojoj je to izvedivo. Retroaktivno usklađivanje i retroaktivno prepravljanje provodi se na početnom stanju zadržane dobiti, osim ako neki MSFI ne nalaže retroaktivno usklađivanje neke druge komponente kapitala. Tačka 106(b) zahtijeva da se usklađenja objave u izvještaju o promjeni kapitala ukupno za svaku komponentu kapitala, tako da ona koja su nastala uslijed promjena računovodstvenih politika prikažu odvojeno od onih koja su proizašla iz ispravljanja pogrešaka. Ta se usklađivanja objavljuju za svako prethodno razdoblje i početak razdoblja.

Sadržaj izvještaja o promjenama kapitala : Oblici ispunjavanja mogu biti različiti i urađeni na više načina. Jedan primjer je tabelarni oblik u kojem se usklađuju početna i završna stanja svakog elementa kapitala. Izvještaj o promjenama kapitala može imati dva temeljna oblika:

  1. Izvještaj o svim promjenama kapitala;
  2. Izvještaj o dobicima i gubicima koji nisu priznati u bilansu uspjeha.

 

Neovisno o obliku izvještaja o promjeni kapitala, moguće ga je razvrstati u tri osnovna dijela:

  1. a) dio koji se odnosi na kapitalne transakcije preduzeća s vlasnicima preduzeća
  2. b) dio koji se odnosi na povećanja i smanjenja kapitala nastalih kao rezultat uspješnosti poslovanja
  3. c) korekcije kapitala za nerealizirane i nepriznate dobitke i gubitke koje se sastoje od:
  • učinaka revalorizacije;
  • učinaka promjena kurseva stranih valuta po ulozima;
  • učinaka primjena računovodstvenih politika.

U izvještaju o promjenama u kapitalu odvojeno se iskazuju slijedeći oblici kapitala:

  • Dionički kapital i drugi oblici osnivačkog kapitala
  • Revalorizacijske rezerve
  • Nerealizovani dobici/gubici po osnovu finansijskih sredstava raspoloživih za prodaju
  • Ostale rezerve(emisiona premija,zakonske i statutarne rezerve)
  • Akumulirana neraspoređena dobit/nepokriveni gubitak

Akumulirana neraspoređena dobit sadrži:

  • Neto dobit perioda / neto gubitak
  • Raspored dobiti / raspored gubitka
  • Vlastite (trezorske) dionice

Izvještaj o promjenama u kapitalu može se sačinjavati:

  1. tokom godine ( ne smije biti u skraćenoj verziji)
  2. u skraćenoj verziji

Bilo kakve promjene na kontu kapitala (povećanje ili smanjenje nominalne vrijednosti dionica, povećanje ili smanjenje broja dionica dioničkog društva , smanjenje ili povećanje udjela kod društva sa ograničenom odgovornošću) po bilo kom osnovu mora biti registrovano u odgovarajućem registru društva ( sudskom registru) a za dionička društva i kod komisije za vrijednosne papire. Kapital pravnog lica se može povećavati, što i jeste cilj svakog profitnog pravnog lica i ineteres vlasnika kapitala (dioničara, osnivača), ali se može i smanjivati, ako pravno lice posluje sa gubitkom. Očuvanje finansijske vrijednosti kapitala – dobitak je ostvaren samo ako novčani iznos neto imovine na kraju perioda premašuje novčani iznos neto imovine na početku perioda.

 

Bilješke uz finansijske izvještaje

 

Najčešće zanemarivani dio finansisjkog izvještaja kojim se tradicionalno zadovoljava samo formalno (zbog zakonskih propisa) jesu „bilješke, koje obuhvataju sažetak važnih računovodstvenih politika i druga objašnjenja. Bilješke uz temeljne finansijske izvještaje objašnjavaju primjenu računovodstvenih politika, načela, metoda, dogovora i usvojenu obračunsku praksu koja se primjenjuje pri sastavljanju temeljnih finansijskih izvještaja. Bilješke uz finansijske izvještaje su skraćeni opis ili analiza pojedinih pozicija iskazanih u bilansu stanja, bilansu uspjeha, izvještaju o novčanom toku i izvještaju o promjeni kapitala, koje kao dodatne informacije korisnicima dopunski objašnjavaju strukturu i sadržaj kojeg nije moguće razaznati običnim uvidom u te izvještaje.

Sva pravna lica koja sastavljaju finansijske izvještaje imaju obavezu izraditi i bilješke. Bilješke predstavljaju razradu i dopunu podataka iz bilansa stanja, bilansa uspjeha i ostalih dijelova finansijskih izvještaja koji su formalizovani u tabelarnim iskazima. S obzirom na obaveznu primjenu Međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS), MRS 1 Prezentiranje finansijskih izvještaja objaš njava strukturu bilježaka i ulogu računovodstvenih politika kada se izrađuju bilješke.

Sadržaj bilješki utvrđen je u najvećem dijelu Međunarodnim računovodstvenim standardima, međutim najizraženije u MRSu 1, u kojem stoji da se „u bilješkama:

  1. prezentuju informacije o osnovi za sastavljanje finansijskih izvještaja i određenim računovodstvenim politikama,
  2. objavljuju informacije koje nalažu MSFI, a koje nisu prikazane drugdje u finansijskim izvještajima, i
  3. pružaju dodatne informacije koje nisu prezentirane drugdje u finansijskim izvještajima, ali su važne za razumijevanje bilo kojeg sastavnog dijela finansijskih izvještaja“.

 

Zbog toga, se bilješke prezentuju po sljedećem redoslijedu:

  1. Izjava o usklađenosti sa MSFI
  2. Sažetak primjenjenih računovodstvenih politika
  3. Informacije koje potkrijepljuju stavke prikazane u pojedinačnim finansijskim izvještajima (koje se mogu označiti i odnosnim brojem bilješke u pojedinačnom finansijskom izvještaju)
  4. Objavljivanja koja zahtijevaju pojedinačni MSFI ili MRS
  5. Druga objavljivanja koja se ne zahtijevaju po MSFI, ali su važna za razumijevanje bilo kojeg dijela finansijskog izvještaja.

 

ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

Prilikom analize finansijskih izvještaja moguće se koristiti različitim postupcima, koji se prvenstveno temelje na dvjema analitičkim metodama, i to raščlanjivanju i upoređivanju. Komparativni finansijski izvještaji predstavljaju podlogu za provođenje horizontalne analize i zasnivaju se na metodi upoređivanja. Nagovještavaju trend i dinamiku kretanja podataka iz finansijskih izvještaja, a za prikaz te dinamike najčešće se koriste bazni indeksi. S druge strane, strukturni finansijski izvještaji predstavljaju podlogu za provođenje vertikalne analize i zasnivaju se na metodi raščlanjivanja. Uz pomoć strukturnih finansijskih izvještaja određuju se pozicije finansijskih izvještaja koje su materijalno značajne, kako bi se za iste prikupilo više dokaza. Pored postupaka horizontalne i vertikalne analize, za analizu finansijskih izvještaja veliki značaj imaju i finansijski pokazatelji. U nastavku rada detaljnije će biti analizirani navedeni instrumenti i postupci analize.

 

Horizontalna analiza

 

Horizontalna analiza predstavlja upoređivanje apsolutnih vrijednosti pozicija bilansa stanja i bilansa uspjeha kao i njihovih apsolutnih i relativnih promjena kroz više perioda radi analize njihove dinamike i trenda. Za provedbu horizontalne analize potrebno je vršiti upoređivanja podataka iz tekućih finansijskih izvještaja sa onima iz prethodnih obračunskih razdoblja. Najčešće, za potrebe horizontalne analize se koriste bazni i lančani indeksi.

Prema Belaku (1995) najveći problemi horizontalne analize su:

  • inflacija,
  • promjene obračunskog sistema kod izrade i prezentiranja finansijskih izvještaja,
  • promjene u politici izvještavanja i
  • sve ostale promjene koje finansijske izvještaje čine neuporedivim.

U ovakvim slučajevima potrebno je uskladiti finansijske izvještaje, pa tek onda vršiti upoređivanja. Ako nije moguće izvršiti potpuno usklađivanje, treba uskladiti samo neke od najvažnijih stavki te ih onda upoređivati.

 

Vertikalna analiza

 

Vertikalna analiza podrazumijeva utvrđivanje postotnog udjela pojedinih pozicija finansijskih izvještaja u odnosu na njihov ukupan zbir. Za razliku od horizontalne analize koja se odnosi na poređenje bilansnih pozicija kroz više perioda, vertikalna analiza podrazumijeva poređenje bilansnih pozicija u okviru jedne godine. Podlogu za provođenje vertikalne analize predstavljaju strukturni izvještaji pomoću kojih se utvrđuje važnost određenih pozicija finansijskih izvještaja. Strukturni izvještaji se izračunavaju na način da se pozicije bilansa stanja izražavaju kao postotni udio ukupne aktive (pasive) koja je izjednačena sa 100%. Kod bilansa uspjeha, postupak je isti, s tim da se najčešće sa 100% izjednačava poslovni ili ukupni prihod. I na kraju kada je riječ o izvještaju o novčanom toku, njegove pozicije se dijele sa ukupnim novčanim primicima koji su izjednačeni sa 100%. Pokazatelji dobiveni vertikalnom analizom mogu se upoređivati tokom više obračunskih perioda kako bi se utvrdilo njihovo kretanje (trend). Ti pokazatelji rezultat su politike poslovanja i politike investiranja.

 

Pokazatelji analize finansijskih izvještaja

Osnovne skupine finansijskih pokazatelja

Pokazatelji se formiraju i računaju da bi se stvorila informacijska podloga za donošenje određenih poslovnih odluka. Postoji mnoštvo pokazatelja i ustvari, stavljanje u smislen odnos bilo koja dva broja iz finansijskih izvještaja kreira jedan pokazatelj. U skladu sa zahtjevima razlikuje se nekoliko skupina finansijskih pokazatelja, koji se mogu se koristiti u analizi skoro svakog preduzeća, bez obzira na njegovu djelatnost:

  • pokazatelji likvidnosti,
  • pokazatelji zaduženosti,
  • pokazatelji aktivnosti,
  • pokazatelji ekonomičnosti,
  • pokazatelji profitabilnosti, i
  • pokazatelji investiranja.

Pokazatelji likvidnosti mjere sposobnost preduzeća da podmiri svoje dospjele kratkoročne obaveze. Redovno izmirenje tekućih obaveza je važno kako ne bi došlo do zastoja u redovnim isporukama od dobavljača, što bi moglo za posljedicu imati nemogućnost obavljanja osnovne djelatnosti (Žager, 2008).

Pokazatelji zaduženosti izražavaju u kolikoj mjeri se preduzeće koristi tuđim finansijskim sredstvima. Preduzeće je finansijski uspješno ako sa pozajmljenim kapitalom ostvari veću stopu prinosa od kamatne stope koju mora platiti na posuđena sredstva. Kao rezultat dolazi do povećanja neto dobiti i stope povrata nominalnog dioničkog  kapitala (Rovčanin, 2010).

Pokazatelji aktivnosti mjere koliko efikasno preduzeće upotrebljava svoja raspoloživa sredstva. Za pokazatelje aktivnosti koristi se i naziv koeficijenti obrta. Na osnovu poznatog koeficijenta obrta može se izračunati i prosječno trajanje obrta, na način da se broj dana u godini stavi u odnos sa koeficijentom obrta. Za sigurnost i uspješnost poslovnja preduzeća bolje je da je koeficijent obrta što veći broj, odnosno da je trajanje obrta što kraće.

Pokazatelji ekonomičnosti u odnos stavljaju prihode sa rashodima i pomoću tog računa pokazuju koliko se prihoda ostvari po jedinici rashoda. Za preduzeće je bolje da koeficijent ekonomičnosti što veći broj.

Pokazatelji profitabilnosti mjere povrat na uložena sredstva investitora. Profit kompanije generiše povrat na uloženo u dionice i na taj način direktno utiče na njihovu vrijednost (Zaimović i Alibegović 2010). Shodno tome, u već navedenoj skupini finansijskih pokazatelja, pokazatelji profitabilnosti se smatraju najvažnijima.

Pokazatelji investiranja mjere uspješnost ulaganja u obične dionice preduzeća. Da bi se izračunali ovi pokazatelji, pored podataka iz finansijskih izvještaja, potrebni su i podaci o dionicama sa berze. Svrha izračunavanja ovih pokazatelja je procjena uspješnosti kompanije u pogledu potencijalne isplate dividendi i vrijednosti dionica na tržištu.

Sistemi pokazatelja i sintetički pokazatelji

Du Pontov sistem pokazatelja

Pod sistemom pokazatelja podrazumjeva se izbor odgovarajućih pokazatelja, odgovarajući način njihovog povezivanja ili odgovarajuća zavisnost i sveukupna zavisnost pojedinih pokazatelja i njihovog povezivanja s ciljem (Žager i sur. 1999).

Sistemi pokazatelja u osnovi se mogu podijeliti u dvije skupine, i to:

  • deduktivni sistemi pokazatelja
  • induktivni sistemi pokazatelja.

Najpoznatiji sistem je Du Pont i on pripada skupini deduktivnih sistema pokazatelja.

Du Pontov sistem pokazatelja upotrebljava se za potrebe analize, potrebe planiranja, tj. upravljanja poslovanjem i razvojem preduzeća. Du Pontov sistem pokazatelja ima oblik piramide. Vršni pokazatelj koji odražava temeljni cilj poslovanja preduzeća je rentabilnost ukupne imovine bez obzira na to da li je imovina pribavljena iz vlastitih ili tuđih izvora. Sve ono što se u piramidi nalazi ispod vršnog cilja, tj. rentabilnosti ukupne imovine je hijerarhijski podređeno rentabilnosti. Du Pontov sistem pokazatelja prikazuje veze između faktora koji utječu na rentabilnost ukupne imovine. Rentabilnost ukupne imovine moguće je povećati povećanjem maržeprofita ili koeficijenta obrta ili smanjenjem jednog od dva faktora uz neproporcionalno veće povećanje drugog faktora produkta.

Lijeva strana piramide, tj. marža profita, proizilazi iz podataka koji su zapisani u bilansu uspjeha, dok desna strana piramide, tj. koeficijent obrta ukupne imovine, s izuzetkom neto prodaje, proizilazi iz podataka koji se nalazi u bilansu stanja. Du Pontov sistem objedinjuje informacije koje proizilaze iz dva temeljna finansijska izvještaja – bilansa stanja i bilansa uspjeha.

 

Sintetički (zbrojni) finansijski pokazatelji

Skupni finansijski pokazatelji predstavljaju ponderirani zbir više pojedinačnih pokazatelja te na taj način stavljaju u zavisni odnos nekoliko odabranih pokazatelja koje sintetiziraju u cjelini. Kao rezultat napora brojnih stručnjaka na području finansijske analize, danas su poznati različiti modeli skupnih finansijskih pokazatelja od kojih su najznačajniji: Altmanov z-score, Kralicekov DF pokazatelj, Ohlsonovi modeli, Zavgrenin model, Theodossioujev model. U nastavku rada su prikazane dvije metode za ocjenu „finansijskog zdravlja“ preduzeća koje revizori trebaju koristiti pri ocjeni vremenske neograničenosti poslovanja: Altmanov z-score i Kralicekov DF pokazatelj (Žager, 2008).

Altmanov Z-score model

Altmanov Z-score je sintetički pokazatelj koji predviđa stečaj preduzeća u roku od jedne ili dvije godine. Razvijen je na temelju američke privrede, proučavanjem podataka 66 proizvodnih preduzeća od kojih su formirane dvije grupe: zdrava preduzeća i ona preduzeća koja su osuđena na bankrot. Za potrebe istraživanja primjenjena su 22 pokazatelja koja su postupkom multivarijantne diskriminantne analize reducirana na 5 finansijskih pokazatelja koja su najbolje odražavala finansijsku situaciju u preduzeću. Na temelju toga je proizašao Altmanov Z-score koji glasi:

Z = 1,2 X1 + 1,4 X2 + 3,3 X3 + 0,6 X4 + 1,0 X5

 

NAZIV POKAZATELJA BROJNIK NAZIVNIK
X1 Radni kapital Ukupna imovina
X2 Zadržana dobit Ukupna imovina
X3 Dobit prije kamata i poreza (EBIT) Ukupna imovina
X4 Tržišna vrijednost glavnice Ukupne obaveze
X5 Ukupni prihodi Ukupna imovina

Altmanov Z-score model – Žager K. 2008, str.270

 

X1 Omjer radnog kapitala i ukupne imovine – Ovim omjerom Altman u svoj model za određivanje izgleda nastupanja stečaja uvodi utjecaj likvidnosti na poslovanje. Društvo sa negativnim obrtnim  kapitalom, i shodno tome negativnim omjerom X1, vjerojatno će imati problema s podmirivanjem svojih kratkoročnih obaveza i to iz jednostavnog razloga što je njegova kratkotrajna imovina premala da bi ih pokrila. Naravno, društvo čiji je obrtni kapital pozitivan podmiriti će svoje kratkotrajne obaveze bez većih problema.

 

X2 Omjer zadržane dobiti i ukupne imovine – Mjereći relativnu veličinu reinvestirane zarade, ovaj  pokazatelj odražava stepen finansijske poluge društva. Nizak omjer upućuje na poslovnu  politiku finansiranja poslovanja zaduživanjem, a ne vlastitim finansiranjem. Tako visok omjer zadržane dobiti i ukupne imovine sugerira profitabilnost poslovanja društva i sposobnost  preživljavanja kroz periode nepovoljnih okolnosti.

            X3 Omjer EBID-a i ukupne imovine – Omjer dobiti prije troška kamata i poreza prema ukupnoj imovini je varijanta povrata na imovinu (ROA) i koristi se za ocjenu sposobnosti društva da iz svoje imovine «izvuče» zaradu. (X3 ima najveću težinu u Altmanovom modelu.)

X4 Omjer tržišne vrijednosti društva i duga – Ovim omjerom je u model temeljen isključivo na fundamentalnim pokazateljima uveden element tržišne  valorizacije. Veći omjeri se tumače postojanjem  povjerenja ulagača u uspješno poslovanje društva, dok niski omjeri ukazuju na nepovjerenje ulagača i  očekivanje slabih rezultata.

X5 Omjer ukupnih prihoda i ukupne imovine – Iz ovog  omjera iščitavamo sposobnost menadžmenta za uspješnost u konkurentskoj utakmici, kao i uspješnost u ostvarivanju prodaje upotrebom svoje imovine. Ako je ovaj omjer nizak ili čak opadajući, znači da tržišni udio društva stagnira ili, što je vrlo nepovoljno, opada. Problem ovog modela je što nije bio upotrebljiv za preduzeća koja nisu kotirala na berzi, odnosno za ona preduzeća koja nisu imali tržišnu vrijednost. Kako bi se uklonili navedeni nedostaci, Altman je postavio novi Z-score model koji bi se mogao upotrebljavati i za preduzeća koja ne kotiraju na berzi. Razlika u odnosu na prvobitni model je u u pokazatelju X4 gdje je tržišna vrijednost zamijenjena knjigovodstvenom vrijednošću preduzeća.

A model Z = 0,717 X1 + 0,847 X2 + 3,107 X3 + 0,42 X4 + 0,998 X5

Navedeni model je postavljen samo za proizvodna preduzeća, zbog čega je njegova upotreba ograničena, i ne obuhvaća neproizvoda preduzeća. Pokazatelj X5 je zbog toga izbačen iz modela, pa model B izgleda ovako:

B model Z = 6,56 X1 + 3,26 X2 + 6,72 X3 + 1,05 X4

Z-Score model Raspon ocjene (od -4,0 do +8,0) – rizik stečaja
Vrlo mali “Sivo područje” Vrlo veliki 95%
Zabrinutost U roku 2 god.
Originalni >= 3.0 2.99 – 1.81 2.78 – 1.81 1.80 >=
Model A >= 2.9 2.89 – 2.69 2.68 – 1.24 1.23 >=
Model B >= 2.6 2.59 – 2.39 2.38 – 1.11 1.10 >=

Determinirane ocjene za Altmanov Z-score – Žager K. 2008, str.272

 

Vrijednost skupnog pokazatelja Z-score modela kreće se u granicama od 4 do 8. Što je veća vrijednost Z-scora, to je manja vjerovatnost odlaska u stečaj, pri čemu je referentna granica 3. Preduzeća čiji je Altmanov pokazatelj veći od 3 mogu se okarakterisati kao finansijski zdrava preduzeća. Preduzeća koja se nalaze u “sivoj zoni” podložna su stečaju, međutim, moguće je da se stečaj neće dogoditi zbog moguće sumnje u klasifikacijsku pogrešku. Stoga su ona okarakterisana kao finansijski ugrožena preduzeća sa potencijalom ozdravljanja. Preduzeća čiji je Altmanov score u rasponu od 1.10 do 1.80 ovisno o djelatnosti, vrlo vjerovatno da će u roku od godine dana otići u bankrot.

Kralicekov DF pokazatelj

Prilikom ocjene pokazatelja treba imati na umu gospodarsko okruženje u kojem preduzeće posluje kako bi njihova interpretacija bila što kvalitetnija. Altmanov z-score pokazatelj nastao je na uzorku američkih preduzeća. Uzimajući u obzir različitosti američkog i europskog gospodarskog okruženja, teško bi takav model bilo primijeniti na europskim preduzećima. Zato je Kralicek na temelju bilansa stanja i računa dobiti i gubitka europskih preduzeća razvio model za procjenu poslovne krize u preduzeću. Po uzotru na Altmanov skupni pokazatelj, Kralicek je također razdvajao „zdrava“ od „nezdravih“ preduzeća, te je na temelju postupka multivarijantne diskriminantne analize razvio model za identificiranje krize u preduzeću. Na temelju statističih i dinamičkih pokazatelja razvijen je sljedeći model:

DF = 1,5 X1 + 0,08 X2 + 10 X3 + 5 X4 + 0,3 X5 + 0,1 X6

 

Na temelju navedenog modela može se procijeniti finansijska stabilnost preduzeća, s time da DF pokazatelj može poprimiti pozitivne i negativne vrijednosti. U narednoj tabeli prikazane su kritične vrijednosti DF pokazatelja s pripadajućom ocjenom finansijske stabilnosti.

Što je vrijednost pokazatelja veća, to preduzeće bolje posluje. Ako se vrijednost pokazatelja kreće između 1 do 3, finansijska stabilnost je ocijenjena kao osrednja do izvrsna. Preduzeće čija je vrijednost pokazatelja manja od 0,3 ima velikih problema s finansijskom stabilnošću. Negativne vrijednosti ovog pokazatelja ukazuju na umjerenu, donosno, izrazitu insolventnost.

Povezane objave

27/12/2022

Faktura

Detaljnije
30/11/2022

Razlika između d.o.o. i obrta – Osnivanje firme u BiH

Detaljnije
29/09/2021

Osnivanje firme u FBiH – slučaj kada stranac registruje firmu

Detaljnije